Sjećanje na mr. Abdulaha Kovačevića 29.11.1991. – 29.11.2017.

SJEĆANJE

U svakoj nepravdi i zlu vidim od svog tijela gomilu kostiju i ispijene oči, stihovi su slutnje rahmetli mr. Abdulaha Kovačevića, koji su ispisani na nišanu njegovog mezara u rodnom mjestu Vražići kod Čelića. Tu je ukopan 15. januara 1992. godine, a njegova sudbina neraskidivo je vezana za sudbinu njegovog naroda i njegove domovine. Poruka vojvode Prije posljednjeg rata istupio je iz SKJ, a potom postao predsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) u ovom dijelu BiH. Upozoravao je na strahote koje se spremaju bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini. Autor je elaborata o društvenoj i ekonomskoj opravdanosti formiranja općine Čelić, odnosno izdvajanja iz općine Lopare onog dijela na kojem žive Bošnjaci i Hrvati. Provedeni referendum dao mu je za pravo i općina Čelić u sastavu FBiH danas je stvarnost. Muminovići: Sestra i zet više ne vjeruje da će krivce stići kazna Rezervisti JNA oteli su ga 29. novembra 1991. godine. Potraga policije iz Lopara, Tuzle i Sarajeva nije urodila plodom, a njegov nestanak izazvao je proteste u Vražićima, Čeliću te ispred zgrade Općine Lopare. Ljekar Radomir Kerović, tadašnji predsjednik SDS-a, a kasnije četnički vojvoda, okupljenima je rekao: “Ništa ne brinite, Abdulaha ćete dobiti živa ili mrtva”.

Unakaženo Kovačevićevo tijelo pronađeno je 6. januara 1992. godine na brdu Žunovo nedaleko od Vražića. Njegovi sestra Mina i zet Vahid Muminović sjećaju se tih dana. Zvanično objašnjenje – Policija iz Lopara mi je javila da ponesem jedno ćebe i da krenem automobilom dokle mogu ka Lukavici. Rekli su da je pronađeno tijelo rahmetli Abdulaha – kaže za “Dnevni avaz” Muminović. Ističe da je tijelo pronađeno na nepristupačnom brdu te da je najvjerovatnije izbačeno iz helikoptera. Zvanično objašnjenje da je Kovačević izvršio samoubistvo skokom sa stijene smatra cinizmom. – Kad sam tamo stigao, obdukcija je već bila završena. Jedina stijena je bio kamen koji je razbio Abdulahovo tjeme kad je izbačen iz helikoptera. Na tijelu je bila samo košulja, a vidjeli su se tragovi mučenja, paljenja, urezivanja nožem. Oči upale, podočnjaci tamni, a stopala su bila smežurana kao da je dugo stajao u vodi – svjedoči Muminović. Nakon svega što se desilo on više ne vjeruje da će krivce stići kazna i dodaje da je sudbina Abdulaha Kovačevića vječita opomena svim Bošnjacima. Ni slutili nisu da je majka znala da joj je sin ubijen Novinski članak koji je majka Aiša do smrti čuvala u njedrima Abdulahova sestra Mina sjeća se da je njen brat, koji je živio u Bijeljini, a radio u Termoelektrani Ugljevik, uzeo slobodne dane da se odmori od svega. – Sigurno im je smetalo ono što je pisao i što je radio. Danima su ga pratili, vrebali, a posljednji put vidio ga je jedan komšija pored rijeke Šibošnice. Krenuo je da obiđe zasade oraha koje je uzgajao. Tada je tu bila jedna jedinica JNA i jasno je šta se dogodilo. Odmah smo išli da ga tražimo, ali uzalud – sjeća se Mina. Kazuje da se otac Avdo nadao da će ubice stići kazna, sve do smrti 2007. godine. Iste godine umrla je i majka Aiša, kojoj su govorili da se njen sin razbolio i od bolesti umro u Brčkom. Ni slutili nisu da je ona znala za sinovljevu sudbinu. – Nakon njene smrti pronašli smo isječak iz novina koji je čuvala u njedrima. Pisalo je: “Kako je ubijen Abdulah Kovačević: Bačen iz helikoptera!” – kaže Mina i dodaje da se obistinilo sve ono, i ružno i lijepo, o čemu je pisao, što je predviđao i čemu se nadao njen brat. Njegovo “Bosnoljublje”: “Umrijeti majko hoću da ne bude Bosna RAM, što ostalo od života, bilo bi me živjet’ sram” Abdulah Kovačević, prvi šehid u sjeveroistočnoj BiH, rođen je 3. maja 1954. godine od oca Avde i majke Aiše. Osnovnu školu završio je u Vražićima, a srednju u Brčkom. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Subotici, postdiplomski studij završio je u Ljubljani, a na Beogradskom univerzitetu pripremao je doktorsku disertaciju. Poznato je da je s profesorima u Beogradu došao u sukob zbog nacionalnog imena Bošnjak. Objavio je pedeset naučnih radova iz oblasti ekonomije, a svoje osvrte na predratnu političku situaciju objavljivao je u mnogim novinama. Za života je objavio zbirku poezije pod naslovom “Zlatne kiše”, a posthumno je objavljena njegova zbirka poezije “Bosnoljublje”. U njoj naslućuje svoju smrt stihovima: “Umrijeti majko hoću da ne bude Bosna RAM, što ostalo od života, bilo bi me živjet’ sram”.

Post navigation